Nedvojbeno, nakon okršaja Zadra i Hajduka junak u Stanovima postao je Marin Ljubičić, ne samo zbog pogotka nego i općega dojma kojega je ostavio, jer se svim silama trudio srušiti “bijele“. I to koga? Svoj bivši klub! Uspio je Ljubičić pogoditi na pravo mjesto, u mrežu nekadašnjega čuvara na zadarskim vratima Danijela Subašića, koji je pak, prije utakmice priželjkivao minimalnu pobjedu Splićana.
Želja se, međutim, ostvarila Marinu, kojega su Zadrani rado prigrlili, odmah čim mu je uručen otkaz na Poljudu. Je li se Ljubičić naspavao, jesu li mu snovi bili slatki, u noći nakon velikoga trijumfa Zadra?
- Mogu reći kako mi se pred očima dugo vrtio gol kojega sam postigao. Iskreno, nisam najbolje spavao, stalno sam se budio i vrtio po krevetu. Vraćala su mi se sjećanja na dane provedene na Poljudu.
Navirali su osjećaji koje i danas gajim prema Hajduku u kojem sam ponikao. Vjerujte, nije lako kad zabiješ gol svojembivšem klubu. Mene se mora razumjeti jer svojim pogocima i igrom želim da moj Zadar osvoji što više bodova kako bismo osigurali ostanak u ligi. Poklopilo se da je u toj borbi prvi naletio Hajduk. Što se može, takav je život - veli Marin.
Čudne li su ljudske sudbine. Goran Vučević je u raščlanjivanju viška unutar igračkoga kadra iz Hajdukova bubnja izvukao kuglicu s imenom Ljubičić. Sad je Marin zabio gol i, doslovce, Vučevića nagnao na ostavku...
- Ne bih o tome. Ako ćemo otvoreno govoriti, ja mu dajem podršku neka i dalje ostane trener Hajduka. Njegova je stvar što mene nije vidio u svojim vizijima za jedno od mjesta među “bijelima“.
U svom pogotku ne vidim nikakvu osvetu prema njemu, naprotiv, želim mu puno uspjeha u poslu, a Hajduku da onda s nekim drugim trenerom, kad je već Vučević odlučio otići, bude prvak.
Zanimalo nas je komu je posvetio pogodak jer je u velikom slavljeničkom trku protrčao ispred svečane tribine. Na trenutak se učinilo kao da je gol želio proslaviti pred nosom klupskoga vodstva Hajduka!?
- O tome nema ni govora. Nisam takav čovjek da bih se nekome svetio. Radost zbog pogotka želio sam podijeliti sa svojom obitelji i djevojkom, te s onih desetak mojih ljudi u svečanoj loži. Oni su svi skupa moja najveća podrška. Uz to, među ostalima bio je i Reno Sinovčić kojemu sam rekao: “Znam da vam je sutra rođendan i ovo je moj dar“.
Vrlo malo se Marina pitalo kako je nastao pogodak. Ta je priča otišla u drugi kraj, međutim, želio je podsjetiti na jedan važan detalj...
- Pratio sam kako vratar Andrija Vuković ispucava loptu i cilja prema meni. Uz to je Terkeš odvukao neke igrače na stranu, meni se otvorio prostor, opalio sam po lopti vanjskim felšom i pomislo: “ Ode ova vanka“. Ali, nije! Imala je lopta jedan čudan pravac kretanja i završila je na pravome mjestu. Proradio je u meni tada adrenalin, osjećao sam se beskrajno sretnim - priznao je Ljubičić.
Uvijek ću biti torcidaš
Neka mi pripadnici Torcide ne zamjeraju na slavlju zbog pogotka. Moraju me shvatiti jer dobro znaju što sam sve prošao s Hajdukom. Neću reći da su me odbacili, nego nisu prihvatili. Onda je razumljivo moje veselje koje sam želio podijeliti sa zadarskim navijačima. Pa, Zadar je moj klub, međutim, u srcu ću stalno biti torcidaš - zbori Marin.
Preuzeto sa Slobodna Dalmacija.hr
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment