DOBITNICI:
1. Bojan Vručina (Slaven Belupo, centarfor) – izbio je u prvi plan serijom pogodaka kojima je još više izdigao svoj klub koji je i u prošlom prvenstvu bio viceprvak. Oko njega se stvara gotovo bismo rekli prava - vrućina, histerija i premda je neuspješno okončao epizodu u Bundesligi postaje najpoželjniji igrač Hrvatske. Ove zime bi se oko njega mogli sukobiti Hajduk i Dinamo koliko god ga Slaven Belupo smatra nedodirljivim.
2. Drago Gabrić (Hajduk, all-round, iliti po modernu „jolly“) – desni i lijevi bočni, pa vezni, naposljetku sve bolji što god je bliže protivničkom golu. Kako su ga god premještali po momčadi Gabrić je bujao u sve boljeg i važnijeg igrača. Kad su potekli golovi, čak i u gostima kod Osijeka i Dinama, skrenuo je na sebe pažnju. Ćiro Blažević ga je davno, ima tome tri godine, zvao „živim srebrom“ i dozivao u Zagreb kad ga Hajduk (Gabrića) nije baš šljivio. Gabrića danas gleda Lille i ako smo za Vručinu znali otprije, promocija Gabrića je najveće iznenađenje!
3. Dražen Besek (Varteks, trener) – Kad je lani preuzeo krhotine Varteksa s doslovce nula bodova na kontu (ima tome 365 dana) mislili smo „ma šta se hvata ćoravog posla“. No, prometnuo se u vođu varaždinske mladosti koja opet i iznova dokazuje kako je nepresušna žica talentiranosti. Mnogo igrača lansiraju, a za njih je dobro kad uhvate 40-50 bodova tijekom lige, tako da ono što je za njih dobro nije šampionskog dometa, ali je dragocjeno nza hrvatsku nogometnu krvnu sliku. Beseku palac gore, stručnjak je stvaratelj! Uz njega i poen za Gorana Mujanovića, brzog napadača!
4. Luka Pavlović (Zagreb, trener) – još jedna oklada koju bismo glatko izgubili. Spremali smo mu ražanj čim se pojavilo to anonimno ime kao naslijednik (dobrog posla) Ćire Blaževića. Demantirao nas je, Zagreb je vrlo solidan, mnogo bolji nego što smo mislili, a Pavlović, premda debitant, čvrsto kormilari.
5. Ljupko Petrović (Croatia Sesvete, trener) – stari lisac je, tvrde, najskuplji trener prve lige i nije mu teško da pod stare dane iznova se dokazuje, umjesto da pametuje negdje po strani na lovorikama stare slave. Bodovi Sesvećana imaju njegov potpis, naročito smo to uvidjeli protiv Hajduka (1:0) u Kranjčevićevoj.
6. Ivica Kalinić (Šibenik, trener) – mogli smo ga pogurnuti i poneku skalinu više, ali Kalinić kao etablirana trenerska vrijednost i nije senzacija ili otkriće. Ipak, kontinuitet na vreloj šibenskoj klupi daje mu dodatnu vrijednost. Inače, stara je kost, kad su se prošlog ponedjeljka našli na kavi u Poljudu Katalinić (Široki Brijeg), Buljan (opet je sportski direktor Hajduka) i Kalinić (Katin davni pomoćnik) zazvali smo ih: Vremeplov! Nezaboravan su tercet iz Hajdukove duple krune i plasmana u četvrtfinale Lige prvaka 94/95!
7. Antun Palić (Croatia Sesvete, vezni, fantazist) – sin malonogometnog umjetnika ispričao je priču od ružnog pačića do labuda. Od Lučkog do maradona-loba u mreži Hajduka! Ime što je iskoračilo snagom talenta. Palić, Palčić. Kad su ga pitali je li dinamovac budući da je pravi zagrebački dečko, odgovorio je: Drag mi je Dinamo, drag mi je Hajduk i svi hrvatski klubovi! Spreman je dakle za preprodaju i nikome ne dopušta da ga unaprijed svojata. Naučio je i izjave davati!
8. Mario Mandžukić (Dinamo, napadač) – trenutačno je jedini adut u kojeg bi se Dinamo mogao pouzdati. Onako, na slijepo. Paradoks je da Dinamo vodi na ljestvici, a nema ih s palcem gore, radi se o tome da je za Dinamo slabo kad ima samo tri boda fore od pratnje. Navikli smo u ova doba (11 kola) na brat-bratu deset-petnaest punata viška. Mandžukić je rastrčan, motiviran, dobar, makar i on često puca ćorcima.
9. Mile Petković (Slaven Belupo, trener) – još jedan iskusni trenerski lisac, mada Mile nema svjetski pečat poput Ljupka. No, još jedan Slavonac na ovoj listi dokazuje kako trenerski rad treba cijeniti, on je s kuferom u ruci pokazao da umije biti pravi trener i u Zagrebu i u Koprivnici, a ne samo kod kuće u Vinkovcima. Mile kao hrvatski Luis Aragones...
O 10. Mario Tičinović (Hajduk, vezist) – kad netko preskoči juniorski staž u jednom skoku i iz kadeta postane prvotimac jednog Hajduka onda to mora biti visoka klasa. Mogao bi on igrati i bolje, ali ga je, maloga, slomio ritam i obveze, pa s njim nadalje treba oprezno, pazi, lomljivo. Ali da je iskričav talenat, nema dvojbe.
11. Anas Sharbini (Rijeka, vezni-režiser) – igra na bljeskove i plašimo se da je omeđio predugo svoju karijeru sjedenjem na riječkoj Kantridi (kantrida/katriga/stolica). Tamo smije biti komotan, potez-dva i ajmo opet spavat. Šteta, mora ući u žrvanj velikih, ili jest ili nije; štof je za svečano odijelo, frak i cilindar...
GUBITNICI:
1. Mirko Hrgović (Dinamo, lijevi bek) – nije toliko slab koliko nije ispunio očekivanja, jer očekivanja su spram njegove klase bila najviša i cijeli Hajduk se stresao kad je čuo da je Hrgović odletio iz Chibe i sletio u Maksimir. Kako i zašto, nećemo opet, svatko ima svoje razloge. Dočekan na nož (malo je reći!) od najžešćih dinamovaca, te sasvim izvan forme taj do prekjučer najbolji igrač Hajduka našao je svoje mjesto na – Dinamovoj klupi. Od velike fame pretvorio se u najveći minus i pusti ti sad objektivne i subjektivne okolnosti.
Mirko Hrgović
2. Dario Jertec (Hajduk, vezni) – doveden iz drugog pokušaja u Hajduk, preko Dinama i Rijeke, kao autohtoni pripadnik varaždinske nogometne „žice“. Nestao je pod pritiskom ozljeda, a i sam je kriv jer nije na vrijeme prijavio koliko ga boli u trokutu trbušni zid, prepone, butni mišić. Htio je najbolje, pa se raspao... Znalac, ali kao da je sazdan od – sladoleda. Mislili smo od njegova baluna lizat’ prste, a sladoled se rastopio.
3. Tomislav Butina (Dinamo, vratar) – momčad ozbiljnih pretenzija najprije se sastavlja od golmana. Bio je najveći pretendent na Pletikosinu poziciju u reprezentaciji, a možete misliti kako se formom srozao kad ga sada, u jeku najvećih prigovora kontra Pletikose nitko nije spomenuo. Butinu su rušile ozljede, Dinamo se u njemu dosad nije usrećio, a otpustio je zbog povratka Butine jednog Kocha koji se barem nama, sa splitske udaljenosti, činio solidnim vratarom i imponirao nam, bez obzira na probleme s vidom.
4. Antonio Ježina (Zadar, vratar) – još jedan probušeni golman koji je umnogome pridonio da zadarski trener Zebić zebe i na kraju se prehladi. Zacijelo u Ježini ima potencijala koliko i visine, u Poljudu je u prvom kolu bio fantastičan 86 minuta, a onda... A tko zna što se onda dogodilo. Krize su normalna pojava kod golmana, vratit će se Ježina. Valjda.
5. Filip Tapalović (Rijeka, vezni) – sjećate li se tog momka iz dijaspore kojega je Otto Barić i u reprezentaciju vodio (0:0 protiv Estonije u Osijeku, ukupno tri nastupa); koji je figurirao u pozi Schalkeove nade kad je Hajduk 1997. u Kupu UEFA gostovao u Gelsenkirchenu, te čiji je brat (neka bude notirano) Toni u ljeto 2005. na pripremama u Bad Kleinkirchheimu poželio biti vratar Hajduka. Ćiro Blažević je bio u velikoj formi uoči Debrecena: Pssst, „Bađoni“ spava, došao je s daleka puta... Šalu na stranu, Tonijev brat Filip stigao je ovog ljeta u Rijeku kao Fredi Bobic i Elvir Bolić i poput njih dvojice ne vidjesmo ga baš nikako.
6. Ilija Lončarević (Osijek, trener) – duboko poštujemo trenerski brk Ilije Gromovnika, ali bremenita situacija u osječkom Gradskom vrtu i naposljetku kup-poraz od Zagore u Unešiću primorale su Iliju na uzmak. Nije izdržao, palac dolje.
7. Marin Skender (Osijek, vratar) – kao vođa pobune osječkih nogometaša a priori ne pobire simpatije, uopće ne ulazeći u probleme na relaciji igrači-uprava ili slično. Nije ni bio u formi, ispao je iz reprezentacije, tako da je minus dvostruk.
8. Giovanni Rosso (Hajduk, vezni) – jesmo li u krivu što smo od njega očekivali da barem bude pričuva na klupi. Da istrči desetak minuta? Umjesto toga otišao je na operaciju u Tel Aviv i sad se oporavlja, vraća se... No, da ne griješimo dušu, on je u Hajduk stigao na kraju karijere kao maskota, da olakša dušu, da ga želja mine. Imamo razumijevanja, ali takvo ime jedva čekamo da vidimo na djelu makar na oproštajnoj utakmici njega, nekoć standardna reprezentativca.
9. Boško Balaban (Dinamo, napadač) – još jedan problem zbog čega Dinamo nije kao što je nekoć bio. Balaban je onemoćao, pa ni u reprezentaciji više nije alternacija prije Da Silvi, sada Oliću, Petriću. Prekrižen.
10. Dalibor Zebić (Zadar, trener) – dugo ga je tolerirao Reno Sinovčić, vanjski suradnik Zadra, znajući da Zebić nije mogao zaboraviti sve ono što ga je lanjske sezone činilo uspješnim. No, serija poraza mu je morala doći fotelje, uz neuspjehe na zadarskom kormilu zadržao se kao da je Juande Ramos na klupi Tottenhama. Ali, svemu dođe kraj... Možda će i Ramos biti smijenjen, ha?
11. Mladen Ivančić (Rijeka, trener) – eksperiment nije uspio i mladi trener se povukao pred naletom - upale pluća. Nakon jednogodišnjeg diktata Zlatka Dalića (trener i menadžer) Rijeka se okrenula svojim kadrovima: s Ivančićem „u ništa“, a sad je sportski direktor Robert Rubčić izabrao sam sebe nakon što nije htio Splićanina Zorana Vulića u paketu s Mladenom Pralijom, a ni Igora Pamića nije oteo drugoligaškom lideru Karlovcu. Kuda tečeš, Rijeko, quo vadis?
Preuzeto sa Slobodne Dalmacije
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment